IVAN DOBRA U DOMOVINI

Gospodina Ivana Dobru (Šibenik, 1958.) upoznao sam 2008. na VIII. književnim susretima hrvatskih pjesnika SAD-a i Kanade. Nastupao je odjeven u šibensku narodnu nošnju i recitirao kvalitetne rimovane stihove na čakavskom subdijalektu svoga rodnog otoka Žirje. Njegovi su nastup i komunikacija s ljudima plijenili pažnju. Jednostavnošću, odmjerenošću, nasmijanošću i dubokom vezanošću uz rodni kraj nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Stihovi su mu zvonili prirodno, zvonko i bodro, ali ne i banalno, ne u imitaciji narodne pjesme, ili u maniri prokušanih sentimentalnih invokacija. Dobra stvara stihove u formi soneta, što znači da strpljivo i disciplinirano radi na svakoj pjesmi, tražeći najbolja poetska rješenja, a to je već osobina književnika. Govor svoga otoka Žirja digao je do književnih visina, ostajući trajno vezan uz njegovu melodičnost, gipkost i leksičko bogatstvo. Kako bi naglasio vezanost uz mjesto podrijetla, vlastitom prezimenu dodaje ime rodnog otoka i postaje Ivan Dobra Žirjajnin.

Osim što je pisao pjesme, gospodin je Dobra bi djelatan u hrvatskoj zajednici New Yorka gdje je živio od svojih deset prstiju, podižući troje djece. Kada su uspostavljeni diplomatski odnosi SAD-a i Republike Hrvatske, bio je među prvima koji su se stavili na raspolaganje našoj Misiji u New Yorku i Veleposlanstvu u Vashingtonu, u tehničkom savjetovanju i konkretnoj pomoći. Takav je ostao do posljednjeg dana svoga boravka u SAD-u. Susretao se s brojnim hrvatskim državnim dužnosnicima, vjerskim dostojanstvenicima i nacionalnim uglednicima koji su posjećivali New York. Od državnog Poglavara do hrvatskih kardinala. O tome svjedoče fotografije koje čuva kao dragocjen prilog vlastitom životopisu.

Kao Hrvat Ivan se Dobra nije asimilirao, premda je predano i marljivo radio u novoj Domovini, a kada su terorističkim činom srušeni «Blizanci» u New Yorku, bio je među prvima koji su pohitali dati krv za preživjele žrtve napada. Ipak, ako je suditi po stihovima, a oni su izraz dubokih ljudskih osjećaja ovog čovjeka, život između dviju Domovina nije mu donosio duševni mir. Bio je raspolovljen. Stoga nam se čini logičnim Dobrin povratak u rodnu zemlju. Kao što je odlazak iz nje bio težak i dramatičan, tako ni povratak nije posut ružama. Trideset godina izbivanja ostavilo je traga. Otišao je kao mladić, a vraća se kao zreo čovjek. U Americi su ostala djeca, a u Hrvatskoj ga je dočekao materinski jezik, mladenačke uspomene, krajolik i nekoliko prijatelja i rođaka. Ponovo se treba, kako narod kaže «kućiti», savladavati razne birokratske i psihološke barijere, upoznavati Domovinu i njezine ljude u novim uvjetima, ali sa starim manama, ali jednako kao i u mladosti uživati u ljepoti rodnog otoka, slušati milozvučni rodni žirjanski čakavski koine koji, na žalost, govori sve manji broj žitelja, uživati u jadranskim otocima, časnom gradu Šibeniku, ljepoti drage mu Dalmacije i cijele Croatiae.

Nakon povratka u Hrvatsku 2008., Ivan Dobra Žirjanin objavljuje atraktivnu zbirku pjesama pod naslovom «Mojoj Dalmaciji (dupli sonetni vienac)» u izdanju «Matice Zadrana» iz Zadra. Nadahnuti predgovor zbirci napisao je dr. Ivo Šoljan, dok se kao urednik, lektor i korektor javlja zadarski književnik, također Žirjajnin, Roko Dobra. U podnaslovu zbirke vidljivo je kako je riječ o duplom sonetnom vijencu, a takvih je uradaka malo na nacionalnoj razini, a koliko smo obaviješteni, na čakavskom dijalektu ovo je prva knjige ovakve vrste. U pravu je dr. Šoljan kada u predgovoru ističe kako Ivan Dobra «sklada tehnički visoko zahtjevnu, tešku , virtuoznu poeziju, poetske tekstove koji zahtijevaju veliku disciplinu, solidno prozodičko umijeće, intelektualnu gipkost i razigranost jezika i vrijeme; puno, puno, puno vremena... I, svakako, obilje iskrene ljubavi prema pjesničkom zanatu i prema rodnoj grudi, neusporedivoj nam Dalmaciji!»

Navedena pohvala, po nama, dolazi još više do izražaj, ako upozorimo da Dobra piše govorom svoga rodnog otoka, dakle subdijalektom. Tim su govorom ispjevane narodne pjesme, izgovorene brojne mudre misli, napisana ljubavna pisama, ali nikada ne i dupli sonetni vijenac. Kako ističe dr. Šoljan, «i jezik Ivana Dobre Žirjanina jezik je jednog relativno malog i sasvim posebnog dalmatinskog ambijenta – leksika, sintaksa, infleksije, i drugih jezičnih čudesa – sve se to odjednom prenosi u vrlo blizak i drag i prepoznatljiv, a ipak ponešto drugačiji i egzotični svijet!... To je zasigurno jedan od elemenata koji Dobrinu poeziju čini 'teškom' i ograničenom u njenom demografskom dometu, a opet toplo specifičnom i vrlo neposrednom za one kojima je taj zemljopisni prostor u srcu i u genima». Usuđujemo se Dobrin napor usporediti s onima prof. Božanića koji je ovjekovječio jezik rodnog Visa, ili Joje Ricova koji je to učinio s govorom svojih Kali.

Dobrini soneti pisani su engleskim ili Shakespeareovim modelom ove pjesničke forme.

Na predmetno – tematskoj razini. Dobrini su soneti apoteoza dalmatinskom krajoliku, poglavito otocima, ali nadasve, lijepoj čakavskoj riči. Međutim, Dobrini soneti i njihov govor zbog sjajne rime i razvedenih poetskih slika bliski su svakom čitatelju koji poznaje hrvatski jezik. Za one kojima bi neke riječi predstavljale problem prof. Roko Dobra napisao je rječnik manje poznatih leksema koje su objavljene na kraju zbirke.

---------------------------------------------------------------------------


---------------------------------------------------------------------------
Zbirka «Mojoj Dalmaciji» sedma je knjiga Ivana Dobre. Kako bi hrvatskog čitatelja upozorio na svoj raniji pjesnički rad, autor je kao prilog zbirci objavio izvatke iz recenzija i književnih prikaza dvanaestorice uglednih hrvatskih književnika i jezikoslovaca.

Gospodinu Ivanu Dobri želimo sretne dane u Domovini, i još mnogo dobrih stihova. Možda, kao preporuku, treba završiti s arkadijskim prikazom rodnog kraja, i krenuti u poetsko iskazivanje nekih drugih životnih i inih sadržaja, ne napuštajući rodni govor. A život nakon povratka? Odgovor je u ljubavi prema Domovini:


---------------------------------------------------------------------------

Fala na osvrtu povodom moje najnovije zbirke "Mojoj Dalmaciji", gospodine Vidmaroviću.
Usput bi dodao Vašem priloženom članku da nisan san u Dalmaciji, jerbo pored mene je srodna pisnička duša,
moja supruga Ljiljana, koja me već nekoliko godina prati u mom ponovnom životu u Dalmaciji.
Evo, usput da izjustin, sav san ushićen do neba jerbo joj u idućen misecu izlazi treta zbirka poezije.
Koristin ovo moje javljanje da pozdravin sve pisničke duše širon svita koji svrate na 'vi lipi foj o' kulture!