BIJELE ZORE

JANJE BIJELO

Lišće je zatrpalo dušu,
tragovi usana žute
po vlažnim pločnicima.
Noćas me piješ s rosom magli.
K'o jesen,svila sam gnijezdo u tvom oku ;
lastavica mokre kose od zore
skrivena spi u njedrima nespokoja.

Imam te i kad te nemam.
K'o sunce kad zaspi u svom dvoru,
ja ti u krilu mazno snivam.
Griješ mi promrzle prste
sjajem zvijezda pogleda što gori
plamom neugasivim.

Kap sam vode što ti
se podatno daje da žeđ gasiš
rosom pijeska.

Pij me lagano vrelom žubora,
nek' pijesak olujom podigne
dine do neba,
nek' me zatrpa rijeka pustinje
i kaktusi neka niču
iz vrelih staza u kojoj se
zače žeđ iskona !

Jesen pustinje raširila planine.

Čujes li šuštaj krila?!

Pramenom kose igraju se vetri;
naši kliktaji plešu s oblakom
zatrveni velom tajni.
Samo lisje,samo bijele zore,znaju
- noću ti je janje bijelo
igrajući se kraj nogu zaspalo.

Azurni vali

Zadivljen sam lakoćom vašeg stiha kojim ste do majstorskog sklada doveli discipliniranu jednostavnost haiku izričaja. U ovoj pjesmi ogleda se zgusnuto iskustvo jasnih misli i fine romantične naravi koja se lakim krilima vinula bijeloj zori… Jako lijepo!
Lijep pozdrav!
Les