ANTOLOGIJA POSVEĆENA JEDNOJ RODOLJUBNOJ PJESMI

ANTOLOGIJA POSVEĆENA JEDNOJ RODOLJUBNOJ PJESMI

Zlatko Tomičić: Najdraža pjesma na svijetu. Antologija jedene pjesme, Vlastita naklada, Zagreb, 2007.

Vrijeme nam nije uvijek saveznik. Nije teško zakasniti učiniti nešto što je smrt preduhitrila. Pišem prikaz knjige koja je za Zlatka Tomičića imala posebno značenje. U vlastitoj nakladi objavio je antologiju svoje čuvene pjesme «Hrvatska, ljubavi moja», napisane u Ohridu, 1966. godine. Želio je obilježiti na poseban način 40. obljetnicu njezina nastanka. Učinio je to objavljivanjem svih prijevoda ove pjesme uz dodatak s ocjenama njegova rada iz pera ljudi do čijeg mu je mišljenja bilo stalo.
Kanio sam prikazati ovu antologiju, kojoj se nije moglo naći mjesta ni u jednoj izdavačkoj kući u Hrvatskoj, premda je riječ o pjesmi koja je budila rodoljublje i žudnju za slobodom u olovnim vremenima jugoslavenskog komunističkog unitarizma. Za javno recitiranje ove pjesme išlo se na obavjestne razgovore u milicijsku stanicu. Hrvati u dijaspori odnosili su se prema pjesmi «Hrvatska, ljubavi moja» na način dostojan nacionalne himne.
Prikaz pišem u dane nakon Tomičićeve smrti. A trebalo je za pjesnikova života. Uvijek se nalazilo nešto što je imalo prednost. A smrt to nije uvažavala. Znali smo da je teško bolestan, posjećivali ga, ali smo se nadali da će se Zlatko sa smrću nositi duže nego što se zbilo.
Pišem ovaj prikaz užasnut i nasilnom smrću Zlatkovog sina Tvrtka. Tu su smrt hrvatski ljevičarski mediji stavili u kontekst mafijaškog obračuna i iskorištavali danima kako bi njome sramotili i hrvatsko društvo i ime slavnog pjesnika. Stoga je s pravom, netko Zlatku blizak, kazao, čitajući sve te napise: «Bolje da je umro prije sinovljeve smrti, jer ovo bi ga dotuklo!» Tomičić je svome prvorođencu dao ime najvećeg bosanskog kralja Tvrtka, jer se po očevoj liniji smatrao potokom bosanskih Krstjana. Kako je bio utamničen i proganjan dugi niz godina od jugokomunističkih vlasti, progonitelji su uspjeli razbiti Tomičićevu obitelj, zbog čega je najveći stradalnik bio dječak Tvrtko. Odrastao bez oca, u atmosferi šikane, sramoćenja, sumnjičenja i progona, zarana je pobjegao iz Domovine i krenuo u naručje sretne, bogate i žuđene europske slobode. Ondje je upao u društvo koje nije ničim bilo dostojno njegovih roditelja i obiteljskog imena, tako da je umjesto intelektualnog uspona doživio socijalnu degradaciju i put koji ga je odveo u smrt. Bio je pali anđeo, pali zbog toga što se nitko ne rađa takav. A Tvrtko se rodio za velika djela. O tome svjedoči knjiga dojmljivih pjesama koje pisao od 16. do 18., dakle kao dječak, a objavio objavio 1985. godine. Naslov joj je, obzirom na put koji je njezin autor u međuvremenu prošao, vrlo znakovit: «Raj zaboravljeni». Zbirku je napisao u Lyionu 1981. i posvetio «Svoj djeci ulice, svima koji u traženju smisla nesvijesno odu u krajnost i iznad svega mojim ljubljenim roditeljima Ani i Zlatku.» U navedenoj Tvrtkovoj knjizi nalazi se pjesma «Kopriva i ruža» koju je posvetio ocu Zlatku. S vremenske distance stihovi u toj pjesmi djeluju potresno. Možda nije pristojno u ovom času navoditi ih, ali zbog onih koji se iskaljuju na smrti Pjesnikova sina, dajem si slobodu upozoriti na ovu pjesmu:

«Znaj da je život samo tama, a
da tek iza smrti dolazi svjetlo
i budi pošten« -
reče mi na rastanku pjesnik jedan nepriznati.
Ja odoh s nepunom osamnaestom: Ostavih
puno nedorečenog, a ponesoh samo
nekoliko plavih pramenova na glavi.
Ne znah onda on oćutje krv, rešetke i samoću moju,
da sakri u dubini očiju krik neuzušćeni,
pjesnički, i da vidje lutanje moje, i smrt, onu
Jesenjinovu
(- koja kao i sve žene voli mlade u plavokose).
Ista Aurel sam, u mirisu trešnjevačkih lipa, tiho,
miran, čekati ono svoje svjetlo, tek mu
duša ponekad šapne: Ne ćeš ga ni tamo ponovo
sresti
i on ti nikada više neće doći. Iako iz istog
vrta nikli, on bijaše kopriva, a ti ruža.

Umro je Aurel, «pjesnik jedan nepriznati», «ruža», kako ga naziva sin, a nakon njega ubrzo i njegova «kopriva». Umjesto da poleti u pjesničke visine, životne prilike strovalile su Tvrtka u ambis moralne upitnosti. Možemo moralizirati koliko hoćemo, ali sudbina Tvtka Tomičiča dio je križa koji je nosio njegov otac. Ovaj čudan ekipaž što ga je ispratio na posljednji počinak nemaju nikakve veze s poezijom, već s politikom. Zlatko je zbog sinovljeve životne putanje patio do neizdrživosti, poglavito kada bi ga ovaj, u očaju vlastita nedohoda, optuživao za svoje nedaće. Na vlastiti životni križ sin mu je stavio teško breme svoga života. Ostali su unuci koje je beskrajno volio i koji, ako je vjerovati genetičarima, u svome DNK-u nose gene svoga genijalnog djeda.

U uvodu» antologije «Najdraža pjesma na svijetu» (naslov dan po riječima jednog Hrvata iz dijaspore), koji je Tomičić nazvao «Vrata otvorena prema raju», piše: «Kada sam prije četiri desetljeća napisao pjesmu 'Hrvatska, ljubavi moja', nisam ni slutio kakvu će nevjerojatnu sudbinu doživjeti ta pjesma. Prevedena je na 16 jezika, a na veće i po više puta po raznim prevoditeljima». Pored svjetskih jezika, Tomičić je u antologiju uvrstio i njezine prijevode na hrvatske dijalekte.
Vrlo je zanimljiv drugi dio antologije u kojem su ponovljeni tekstovi o pjesmi iz vremena njezina nastanka, kako oni hrvatskih, tako i stranih autora, na jeziku objavljivanja. Navodim nekoliko karakterističnih ocjena:
Dubravko Škurla : «Zašto Tomičić tako snažno djeluje na mene? Njegov mir, staloženost, mehanizam pun misli i osjećaja prenerazuje me. Kad me nešto pita ili dokazuje, gleda me ravno u oči, netremice, i u tim očima čitav je čovjek».

Dubravko Jelčić: «Cijela je Tomičićeva poezija jedna ustreptala žudnja za suncem, koje nikako ne će da se javi».

Čedo Prica: «Tomičić je jedna meštrovićevska narav, pobunjena i snažna u svom jeziku i govoru».

Zvonimir Mrkonjić: Tomičićevo pjesništvo teži k mitskoj karakterizaciji stvarnih kretanja i postupaka – gdje biblijska mudrost tumači zarobljenost vremena shemama vječnosti».

Ante Stamać: «I politički i akademski stereotipi uporno rade protiv poetike i djela pjesnika Zlatka Tomičića».

Na drugom dijelu ovitka otisnut je portret Zlatka Tomičića, rad velikog slikara Josipa Vanište, uz njegovu ocjenu Zlatkovog pjesništva: «Svoj bitak pjesnik je navlastito nalazio u osjećanju domovinskog tla, u velebnoj mitologiji Velebita koji postaje 'našom svetom gorom», simbolom oporbe spram osvajača, sindromom vječnosti i stamenosti, riječju, našim Sinajem, poprištem pravorijeka povijesne istine i nebeske objave u Hrvatskoj kao ptici Feniksu koji se vječito rađa iz vlastitog pepela». Dodao bih, da nitko od književnih kritičara koji su pisali i ocjenjivali Tomičićevu poeziju, nije bolje shvatio njezine izvore, opsege i dosege kao akademik Vaništa. Uz navedene riječi ide i ljudska podloga divnog slikarskog djela.

Šibenik, 1. kolovoza 2008.
Đuro Vidmarović

Već sam pročitala ponešto o njemu, ali ovdje zamjećujem još dodatnih vrlo interesantnih pojedinosti. Hvala Đuro.
Nada