HRVATSKE BURE

Šetam gradom lijeno, sporo,
Zavirujem u izloge,
Prilično me bole noge,
Odmorit bih treb'o skoro.
Što god vidim sve me peče,
A što čujem to me tišti,
Svud nečovjek urla, vrišti
I neljudi ljude gnječe.
Prolaznik mi neki viče:
Ne dangubi bez razloga,
Digni ruke od svakoga
Tko se od zla ne odmiče.
Za pravo mu, zbilja, dadoh,
Potom počeh misli tresti,
Pa pogledah prema cesti,
Tako na tren i zastadoh.
Pored ceste, s jedne strane,
Zastavama mnoštvo maše,
Hvale ljudi sad ustaše,
No, na drugoj partizane.
Jedni drugim silno prijete,
Te nemilo, ružno psuju,
Grozne riječi dovikuju,
Koji god se, Bože, sjete.
Za jedne su jedni sveci,
Drugima su to koljači,
Tek sad vidim što to znači
Kad slobodu pružiš djeci.
Čim se djeca razigraju,
Čovjek mora svašta čuti,
Il' se dalje odmaknuti
Dok galame dječje traju.
Djeca za to ni ne brinu
Što koristi nitko nema
Od njihovih dječjih tema,
Koje zbore, čim god zinu.
Ona stalno vrte čigru,
Trun ne haju za nezgode,
Cijele dane svud provode
U spavanju il' uz igru.
Zato djeci treba stega,
Ne vrijedi ih raspuštati,
Jer svi ćemo ispaštati,
Djeci nije ni do čega.
Zbog njihovih čestih svadja,
Radi davnih desetljeća
Hrvatska nam bol osjeća,
Natraške joj plovi lađa.
Ta komu je danas bitno
Gdje je netko davno bio,
Samo onom tko bi htio
Da budemo zrnje sitno.
Vec sad mnogi takve grle
Koji su nas jučer klali,
Ali su se razmahali
Na vojnike izumrle.
Ma gdje takvih čuda ima,
Moze li mi itko reći,
Hoćemo li mi podleći
Pod bezveznim trvenjima?
Vrijeme nam je na zalasku,
Upnimo se cijelom snagom,
Koraknimo boljim tragom,
Dograđujmo svi Hrvatsku!

ZA UGODNE NASLONJAČE

Zar nikome nije stalo do jedine naše zemlje,
Svi čuvaju položaje, lijepe lože i fotelje,
Narodu se stalno laže, obećaje, glupost melje,
On u laži vjerujući slijedi slijepe voditelje.

Al' tim putem neće dugo, još gore će nastradati,
Što je negdje neprodano, brzo će se isprodati,
Ne bude li htio trijezno i pažljivo progledati
Mogao bi on uskoro pod samarom svud hodati.

Zato nek se hitro trgne, ako želi sebi bolje,
Dok prilike još postoje, prije nego izmigolje,
Neka svoje časne ljude ustoliči na prijestolje,
Jedino će uz njih moći riješiti se zla, nevolje.

Ako bude oklijevao, neka potom on ne plače,
Što za neke sabornike, poštenjaci malo znače,
Jer ih mnoštvo u Saboru za ugodne naslonjače
Ovu našu svetu zemlju rasprodaju i razvlače.

HRVATSKE BURE

Teško mi je i previše žao što vam sada ove riječi zborim,
ali moram, jer ja perom svojim od rođenja istinu vijorim.
Zato lutam bespućima dugo, uvijek težim ružnijim i gorim,
nemojte se začuditi, ljudi, kad vam srce ranjeno otvorim.

Nemam komu ispričati jade koji već me pritisnuše grobu.
Kad sam htio nekom nešto reći, dokazah se za ludu osobu
pa sam zato proklinjao lašce, licemjere, bezdušje i zlobu,
proplakao i noći i dane ključajuć' se u studenu sobu.

Od mladosti proučavam bure koje su nam zemlju poharale,
Zapadne su odnosile žetve, a istočne pustoši stvarale.
Zbog toga smo burobrane digli, a bure ih potom obarale,
ni zapadne ni istočne nisu, domaće su blago nam pobrale.

Sada, eto, ispod tmurna neba razmišljamo kamo poći, Bože,
za naprijed smo i bosi i goli, ići natrag - škoditi nam može.
Vodiči nam skiciraju pute, a pred nama prepreke se množe,
očekuju da nam, valjda, stranci smjerokaze i prijelaze slože.

Eh, davno sam vapio pred nekim neka budu oprezni i budni
da kormilo slabasne nam lađe ne prigrabe kormilari čudni,
kojima su postenje i znanje cijeli život previše oskudni,
no nitko me nije tada čuo, vapaji mi bili uzaludni.

Ali danas uspjesi se vide, zbog njih nam je voda blizu grla,
poplavila dragulje je naše, u duše nam gorčina prodrla,
radosti je i lijepe nam snove uništila, posve ih zatrla,
odnijela nam najsvetije stvari jer je kod nas sloga izumrla.

I što sada, pitamo se samo, odgovora nitko nam ne daje,
poniženi i zgranuti jako čudimo se vladanju domaje,
premda teško propatismo zbog nje od lakome, surove aždaje,
koja nam je poklanjala često grobne jame, tamnične odaje.

Čim uljezu spomenemo ovo, odgovori: Daj, promijeni temu!
Briga njega za nedaće naše, bezvrijedno je tužiti se njemu
jer on nema domoljublja zrno, za obmane posjeduje spremu.
Kako takvom vjerovati onda kada pljuje po našemu svemu?

Takav jadnik danonoćno sanja da uživa od tuđega rada,
a državu i poštene ljude - laže, vara, kleveće, potkrada.
On ne mari za narodne patnje, raduje se dok narod propada,
radi svojih nepoštenih radnji ne kaje se niti srami ikada.

Medju nama takvih je ološa, rekao bih, gdje god pogledamo,
na nesreću mi im ugađamo i uz njih se boljitku nadamo.
Nije čudo što zato lutamo te sve teše umorni hodamo
kad se često kao mala djeca neozbiljno, nestašno vladamo.

Mi slušamo opet čudne tvrdnje koje razni podanici šire,
iznose nam "valjane dokaze" iz njihove "naučne lektire",
zalijevaju uginuli korov sa čijim se nestankom ne mire,
prave nered, ostavljaju ruglo gdje god ikad trenutno zavire.

Na hrvatsko domoljubno stado danonoćno zapjenjeni vrište,
vrijeđaju mu, kad god se prisjete, svetkovine i svako svetište.
Dok zločince iz dušmanskih hordi dozivaju u naše dvorište,
daruju im i šakom i kapom pomoć, pažnju, te mirno sidriste.

Branitelje, koji ih spasiše, sve glasnije zločincima zovu
i presude protiv svakog pisu tko god nije po njihovu kovu.
Napišu ih lukavo i vješto prema svomu "pravednomu" slovu,
dokazujuć' strancima sluganstvo za odličja ili sitnu lovu.

Krv sisaju sa hrvatskih rana, nimalo se zbog toga ne stide,
svugdje hvale opasne nakane, glađu pate ratne invalide.
Mnoge su nas već skoro dotukli i dovukli uza grobne zide,
mogu radit što god sada hoće, ponovno im sve od ruke ide.

Ispred ljudi koje su prognali zatvaraju domovinska vrata,
otvaraju jedino takvima koji nose punu vreću zlata.
Za njih "mudra" elita upriliči dočeke, na glas ih svojata,
pripravi im mamce, te napravi udice da ih na njih hvata.

Ne krenu l' joj zamisli po planu, ne sredi l' ih i brzo obmani,
okrene im ona poslije leđa, ruga im se i koješta brani.
Usmjeri ih na povratak nagli te pribroji nepoželjnoj strani,
neka potom duboko promisle, pripadaju l' još hrvatskoj grani.

Evo, opet širim otrcane priče jer sam zbilja dosadno stvorenje
pa ću možda priskrbiti za se: sumnju, ljutnju ili podozrenje
jer kazujem što nam je donijelo svehrvatsko opće pomirenje
kojega smo uz zrtve stvarali, gajeć' u nj krivo uvjerenje.

No tko god je uz dušmane znao, k'o uz braću, ispijati caše,
proslavljati jedne svečanosti, mrske su mu svečanosti naše.
Od svih takvih okrenimo glave, jer nas dosad svugdje izigraše,
nikad nista odrzali nisu, porekoše što god obećaše.

Svima njima jedina je želja upravljati državom i pukom,
provoditi samovolju drsku plitkim umom i krvavom rukom.
Našu povijest isključivo pletu sa lažima umjesto naukom,
prisvajaju razne tuđe stvari, a koje su namaknute mukom.

Grozote su počinili brojne, jos se nisu za njih pokajali,
pravili su lijesove Hrvatskoj kad smo mnogi za nju robijali,
"obasjani" sa crvenom zvijezdom na Crkvu su žestoko lajali
Kad god su im Srbi namignuli, k'o zvijeri su na nas ustajali.

Ne vrijedi ih podsjećati na to, "ne mogu se sjetiti ničega",
ustrajni su i nadasve složni, prilična je među njima stega.
Ako itko napadne im druga, spremno hrle (o)braniti njega,
na okupu zlodjela ih drže ili možda partijska prisega.

I dok tako zbog njihove sloge beru vrhnje, uspjehe postižu,
mi se, radi zavidnosti, jala, kotrljamo na skalinu nižu.
Iako ih svugdje pobjedimo, oni često pehare podižu,
naši ljudi doista su čudni, dušmanima nježno rane ližu.

Radi toga, skrušeno vas molim, progledajte, budite prisebni,
potresi se približuju k nama, tresu nam se temelji velebni.
Ne trošite novac niti snagu na rad štetni ili nepotrebni,
ponovno nas narodni grobari već polijezu u odar pogrebni.

Iznad nas se nadvija opasnost, odsvakud nam nailaze bure,
izgradimo sigurna skloništa, doista su već posljednje ure.
Zbližimo se, grlimo na vrijeme, prilike su neizmjerno šture,
prijatelji dragi, plašeći se slutim, jos šturije prema nama žure.

ČOVJEK JE TEK ČOVJEK

Nikad se ne raduj tuđemu zlu,
Jer ćete ono i sama snaći,
Kliskog se terena na svačijemu tlu
Može napraviti ili naći.

Ljudi su često igračke samo
S kojima se neljudi igrati znaju,
Vodajući ih tamo-amo,
Neljudi rastu, ljudi padaju.

A svaki čovjek, tek je čovjek,
On ima loše i dobre strane,
Kako je to danas tako je oduvijek,
Svugdje pošteni lopove hrane.

ISTINA

Ona vrijeđa i boli,
Rijetko je itko voli,
Za nju su brojni idoli
Bili bosi i goli.
Ona je bez nagrada,
Za nju se često strada
I u tamnice pada.

IMAJ NA UMU

Nikada čovjeka se ne mjeri
Prema izgledu i odijelu,
Niti po naciji i vjeri,
Nego po učinjenomu djelu.

Među ljudima svima
Na cijelom ovom svijetu
Svakakvih ljudi ima
I jedni druge gnjetu.

Jako dobro,malo su poduze ali da covijek opise sve i docara ponekad treba i opsirnije da pise, mada ima i kratkih kao sto je " Istina " koja mi se jako dopada i stvarna je tj. istinita.
Samo naprijed, Pozdrav !

NE POSUSTAJ, PRIJATELJU

prijatelju Marku Nošiću

Proveo je mnoga ljeta sireć' tugu kroz tuđinu
Sanjajući svakodnevno nebo svoje domovine,
Zbog koje je znao često kušat jade i gorčinu,
Proplakati vrelu suzu radi njene zle sudbine.

Dok je ona ispod jarma i pod bičem posrtala,
Osjeć'o je silnu patnju, boli su ga razarale,
A ipak je jednog dana sva mu duša procvjetala
Kad su zvijezde državnosti njeno nebo dočarale.

Ostvarivši žarke želje, vratio se rodnoj grudi,
Našao je u njoj luku, stručak mira i spokojstva,
Al' i danas Hrvatska ga, zabrinjava, jako čudi
Radi njena tumaranja, ni on nema zadovoljstva.

Od Županje do Ljubuškog širi molbe i vapaje
Da napokon puk hrvatski opreznije zakorakne
I na putu trnovitom bude složan te ustraje
Izdržati iskušenja, boljitku se svom primakne.

Naši ljudi još ne znaju, il' ne žele, Bože, znati
Koliko je prognaniku mukotrpno prognaništvo,
Nisu spremni, a ni voljni gorku zbilju sagledati,
Pomagati jedan drugom, izgraditi zajedništvo.

Suzom pišem ove riječi, molim draga prijatelja,
Neka glasno širom priča što smo znali doživjeti,
Koliko smo upadali pod žezlima gonitelja,
Pa će možda neki ljudi lakše stvari uvidjeti.

Premda mi je to poznato da je zbilja preumoran,
Neka ipak ne prestaje, ni do sama svoga groba
Za Hrvatsku biti marljiv te odlučan i uporan,
Pa će uspjet zaobići razne zamke zlih spodoba.

Saskatoon, 27. prosinca 2003.

Odlično! Pjesma iskrenog nadahnuća, posvećena prijatelju dirnula je mnoga bolna mjesta hrvatske prošlosti i stradanja koje su na svojoj koži upravo prognanici najbolnije osjetili - sežući do njezine (ne baš blistave) stvarnosti, kao da istinitošću preispituje i zanovijeta. Ipak svojom emotivnom završnicom nudi ohrabrenje i nadu. Lijep pozdrav!

NE MOŽEMO VJEROVATI

Razasuti širom svijeta sanjali smo donedavno
krijepiti se od umora u staračke zadnje dane,
ispod topla, vedra svoda, ali roblje zaboravno
sprječava nam odahnuti uz kamine zagrijane.

Od mladosti sve do jučer radili smo neumorno
i hvalili neke ljude, rekao bih, zagonetne,
cio život mučismo se i trudismo besprijekorno
da ubogom našem rodu rascvjetaju ruže cvjetne.

Čim smo svoje odradili, surovo smo odgurnuti,
nikom nismo sada mili, mnogi nas se ne sjećaju,
kosti će nam u tuđini izgorjeti il' strunuti,
tužni ćemo izgledati na posljednjem ispraćaju.

Neke stvari ne shvaćamo, ne možemo vjerovati,
zbog studeni rodne grude previše smo začuđeni,
no nećemo ipak nikog proklinjati ni psovati,
trpjet ćemo stroge kazne na koje smo osuđeni.

STO JE BILO, GOTOVO JE

U mocvari i u dzungli proveo sam brojna ljeta
Posrtao pod samarom prostranstvima tudjeg svijeta,
Pa sam posve iznemog'o, nemam snage ni poleta,
Postao sam, rekao bih, nepokretna silueta.

Ipak necu jadikovat, to doista nije vrijedno,
Osudjen sam na robiju poodavna, nepravedno,
Al' sto mogu, sto je tu je, bespuce je nepregledno,
Nadalje cu bauljati, vrtjeti se nenapredno.

Sve je za me zavrseno, gotova je svaka radnja,
Jer ploda mi ne donese bas nijedna dosad sadnja,
Jedino me ipak tjesi, s nebeskog mi stize pladnja,
Tek godina ili dvije. I brzo ce biti zadnja.

ZALOSNA ISTINA

Kad siromah umre pogreb mu je mali,
Njega samo gdjetko ponekad pohvali,
Nit je komu vazan, a niti je mio,
Rijetki su ga cijenili dok je i ziv bio.

No, kad bogat podje u sidrise vjecno
Mnogi tada placu, isprate ga covjecno,
I dok ih se gleda, na grobu mu naricu,
U zvijezde ga kuju i u sveca promicu.

Razmisljajnje o tomu, doista me jedi,
Sto siromah manje od bogatog vrijedi,
Jer smo zbilja mnogi, rekao bih, ludi,
Ali sto se moze? Mi smo samo ljudi.

Sve, baš je sve dobilo prefiks ne

Dragi moj Pavle kak ti bum ja rekla, nigdo nema takav lijek da bi trjhal zanavek, sakomu na kraju zvon zvoni, jednak! i to ti je jedina pravica na tem svetu, bil ti siromak, bogat ili spometan ili bedak!
Znas lepe ti to se u rimu denes i spometno, saka cast...Lijepe te pozdravlja i stima, Lojzika

M O J E M U
V U K O V A R U


PORUKA IZ VUKOVARA

Opet ce se ovdje sa brda pepela i krvi,
Zgrusane i osusene krvi, koju ostavi sotona,
Htijuci bezumna da sve hrvatsko smrvi
Oriti pjesma iz ovog bastiona.

I opet ce zdanja na rusevinama niknuti,
Do u nebo ce rasti ime i slava grada,
Za vjecnost spomenik Hrvati ce dignuti
Svim braniteljima hrvatskog Staljingrada.

Sumiti ce bistri valovi Dunava i Vuke,
Umivati plodna, sa krvlju natopljena polja
Na kojima su okrutno zlocinske cetnicke ruke
Izvrsile bezbroj zlocina i pokolja.

Istina, sutra ce se i boli osjecati ovdje,
Radi izginulih hrabrih hrvatskih sinova,
Zbog brojne sirote djece kojoj su cetnicke horde
Poubijale najmilije, unistile radosti i snove.

Osjecati ce se gnjev, uzdasi i gorcina,
Radi tragova zlodjela krvolocnih barbara,
Ali ce se sa temelja svih vukovarskih rusevina
Za povijest pisati slava viteskog Vukovara.


VUKOVARSKI DJECAK

Sjedim uz Dunav na nekoj ploci,
Nepoznat me djecak gleda u oci,
Pogled mu suzan, prilicno tuzan,
Zakljucih, imao je zivot ruzan.
Kad ga upitah: Sto me gledas?
Uzvratio je: Zar nista ne znas?
Potom je nastavio uz drhtaje
Pricati jezive dozivljaje.
Najprije rece: "Ja sam bez roditelja,
Bez brace, sestara, bez prijatelja,
Moja je sva rodbina u jami,
Sklap'o sam oci tati i mami.
Na ruci su mi zaklali brata,
Bacili sestru s petoga kata,
Gurnuli su staroga djeda
U mrzlu Vuku ispod leda.
Dan i noc sam kopao raku
Za svoju dobru i dragu baku.
Cim su stupili na Mitnicu
Izvadili su oci jednomu stricu,
Drugoga su za razonodu
Stavili u vrelu vodu.
Prljava, bradata cudovista
Silovala su tetku kod Sajmista,
Na kraju su se neljudske strvi
Valjale po njenoj krvi.
Ujaku su ogulili kozu,
Drugi je zavrsio zivot na nozu,
A treci, Boze, u krusnoj peci,
Ja sam slucajno uspio pobjeci."
Okrenuo je potom djecak glavu,
Pljunuo ocajan na zutu travu.
Bio sam zgranut i zabezeknut
Pa sam morao uza nj kleknut.
Stiscuci u grcu zube i sake
Proklinjao sam cetnicke manijake.


KOLONA

Kolona ide, ne znamo kamo,
Mozda nekada to saznamo,
Kolona prolazi, sve se mice,
Netko joj klice, netko vice.
Kolona nestaje, ostaju price,
Uzdasi, boli, nagadjanja,
A sve su manja dobra nadanja.
Prolaze dani, svuda je muk,
Tek na Mitnici zavija vuk,
Zgraza se krvavom opancaru
I pali tamjan na oltaru.
Kolona otisla na Ovacaru.


GOLORUKA JAGNJAD

Na vjetru i kisi, u hladnom blatu,
Iscrpljeni, gladni drhtimo od zime,
A oko nas grobovi rastu i cvatu,
Spremni cekaju da nas u se prime.

A nasi krvnici budno na nas motre,
S uzitkom se bradati na posao daju,
Omce za nas pletu, bajunete ostre,
Te nam ruse kuce i imanja pljackaju.

I dok vuci reze na nas goloruke
Ohola gospoda promatra nas samo,
Ni sa cime nemamo zaustavit' vuke.
Nikakvom se dobru vise ne nadamo.[u]

Dubok je i potresan govor istine! Ovim ste stihovima podarili najljepšu posvetu gradu čije su rane ostavile duboke ožiljke, ali ga nisu uništile. Sjećanja kao bolna opomena koja iz vaših stihova (osobito u pjesmi Vukovarski dječak),
ali i ostalih iz ciklusa koji ste upravo objavili svjedoče o vremenu stradanja nevinosti, jaucima nedužnih, apsurdu zaludnog stradanja i zvjerskom zločinu koji se nikada ne smije zaboraviti. Događaji koje pamtimo žive u vašim pjesmama, hrvatskim burama… One prizivaju tugu, ali s ponosom slave herojstvo Vukovara.
Lijep pozdrav!
Les

Za rijeci pohvale koje mi izraziste, uistinu ne znam sto Vam odgovoriti. Na kocu, ta i ne mogu drugo, vec jedino: Hvala!
A da to ne bude tek formalno i suhoparno, stoga Vam uzvracam sa slijedecim stihovima.


VAPAJ MAJKE

Bespomocna, napustena, na samrtnom vec jastuku,
Sklopila je svoje oci da ne vidi sliku sramnu
I ne gleda svoju djecu medju sobom kak' se tuku
Tvrdoglavu, drsku, djecu. Nadobudnu i pomamnu.
Krvareci iznemogla, tresuci se Ona jeca,
Kroz misli se jadna pita: Zasto su mi takva djeca?

Dim tamjana nad posteljom Njezinom se sad razlijeze,
Uz postelju lesinari, spremaju se zli za pire,
Omca joj se oko vrata, svakim danom cvrsce steze,
U samoci Ona drhti, kolapsava i umire.
S postelje se zeli dici, pa tetura, pada, kleca,
Pomoci joj ne pruzaju, nit rodjena njena djeca.

U nemoci jadna tiho, tek sa sobom samom zbori,
Nikog nema u blizini da je vidi i saslusa,
Grceci se u ranama, gorko svoju djecu kori,
Sa zaloscu ispunjena majcinska joj puca dusa.
Osjecajuc smrtni trzaj sto joj tijelo vec presijeca,
Tek sapuce na postelji: Izdase me moja djeca.

Od muke bi i od bijesa i sramote zaplakala,
Al' izgleda, presahle su jos odavna sve joj suze,
Cudjeci se samo misli: Zar sam ovo docekala
Da sinovi moji danas, klanjaju se, klece, puze
Ispod krivog polmjeseca ili nekog laznog sveca
I zbog njih se ljuto tuku, ta zlocesta moja djeca?

Sa prodornim krikom zato, molecivo djeci vice:
Trgnite se nevaljalci, pameti se dozovite!
Ne pustajte cetnicima da pobjeda njima nice,
Skupljajte se uza mene, ranjenu me pomozite.
Nastavite l' vi se tuci, cetnik bude uspjeh stjeco,
Brzo ce nas pobijediti - zapamtite luda djeco. [u]

DOMOVINI IZ TUDJINE
PROGNANIKOV BOZIC

Dok nocas sjedim pored bora,
ne spava mi se, a vec ce zora,
slusam hucanje Jadranskog mora,
cvrkute ptica s istarskih gora.
Osjecam miris lickih borika,
primorskih cempresa i omorika,
lijepih dalmatinskih maslinika
i palmi s otockih krajolika.
Na mome boru kuglice sjaje,
tuzan ih gledam uz uzdisaje.
Grc me steze, tesko mi postaje,
vino me krijepi, snagu mi daje.
Umor me hvata i san mi prijeti,
pogled mi luta, kroz Zagreb leti.
Zora je svanula, blagdan je sveti,
u mislima su mi zagorske kleti.
Kroz prozor zurim u daljinu,
mislim na Medjimurje i Moslavinu,
prkosnu Bosnu i Hercegovinu.
Uzimam u ruke violinu.
Htio bih svirati, al' ne znam kako,
strune su stegnute prilicno jako.
Ipak cu pokusati kako-tako
pa makar bilo naopako.

Dok violina tuzno cvili
uza me vjetric s Korduna mili,
cijeloga su me natkrilili
mirisni prigorski karanfili.
Moradoh odustati od sviranja,
crkveno zvono glasno odzvanja.
Na vidiku mi slika izranja,
na njoj su Konavli i Baranja.
Potom milujem na ormaru
crven-bijelo-plavu zastavu staru
Suze mi cure, ruke ih taru,
ja nizem pozdrave Gorskom kotaru.
Svijeca na boru svecano gori
kao da s njim nesto zbori.
Premda me zalost pritisce mori,
zapjevao sam o Zagori.
Onda sam otis'o malko napolje,
ne bi l' mi mozda bilo bolje,
pogledao sam gore-dolje
pa ugledao Turopolje.
Prosetao sam oko kucerka,
jer su mi trebala dva-tri iverka.
Sjetio sam se lijepog Zumberka,
tog dragocjenog naseg primjerka.
Osjetio sam potom silnu tremu
misleci nesto o ravnom Srijemu,
zacudio se kojcemu,
postao bijesan prema svemu.
Ali nikoga strah mog bijesa nije,
zato nitko i ne razumije
koliko tugujem zbog Banije
i moje viteske Slavonije.
Dan je odmak'o, spusta se vece,
duboki uzdasi kroz sobu jece,
kuglice na boru tiho zvece!
os jedan Bozic, eto, protece.


Pavao Jelovic