jedna tužna

Pronašao sam bilježnicu,
punu strahova i tužnih stvari.
Od muke sam strgnuo odjeću sa sebe.
Rukama ponovno nisam mogao osjetiti lice.
Zabio sam prste duboko u obraze i skinuo kožu.
Vrištao sam iz sveg glasa,ne od boli,već od nemoći.
Bio sam sam na svijetu;nikoga oko mene,nikoga na ulici - bijeda je bila moje društvo.
Volio bih da mogu nestati,
između vrištanja i plakanja nije zabavno biti.
Osjećam se poput rane;čim zacijelim,ponovno se otvorim.
Svi smo mi sami na svoj način i oštećeni na svoj način.
Nitko i ništa ne može to promijeniti ili nam pomoći da zaboravimo.