vatrena noć i labuđi let

bila je vesela noć
oko nje su plesali i svirali
najdivnije melodije
one melodije
koje mirišu na pustolovine...
skakali su oko nje
i smješili se
obasjavale su ju narančaste baklje
i ispunjavao miris slatkog vina...
no u jednom trenutku
ona je morala izaći iz te
živahne i energične melodije...
i od živahnog vrapčića
ona je postala
tada sneni labud
i zaplovila je
u rijeke svojih snova...
tako je šetajući osjetila
sasvim nove zanose
i sada je svijet mirisao
po svježini noćnog povjetarca.
ona je utonula
u uspomene i želje
prisjećala se
izgubljene ljubavi...
zbog te je uspomene
na trenutke gubila krila
htjela je zaboraviti
ali još nije mogla poletjeti
zato je nastavila koračati
a ponekad je još i zaplesala...
u toj mirisnoj šetnji
pričala je mjesecu
da želi još jednom poletjeti
ali ovaj put
zauvijek ostati u visinama...
dok mu je pričala
osjetila je
kako su joj krila još uvijek preteška.
ona mu se povjeravala
on joj je tiho šaptao svjetlošću
i kada joj je šaputao:
ona je u njegovim zrakama
ugledala veličanstvenog labuda
koji se bijelim krilima
uputio prema
nebeskim prostranstvima...
letio je, zaista
letio je sigurno i ispunjeno
dovoljno snažno
da odleti zauvijek.
oči su joj se ispunile
srebrnim suzama...
obrisala ih je
i poljubila.
tada je smireno,
labuđim dostojanstvom
otplesala još jednom
u vatrenu noć...