CVIT

CVIT

Niske su se grane pod nami lomile
i za malog vitra i za fortunala;
na vriloj koprivi ruke nan gorile,
a mladost nan ljubav nije upoznala.

Ća smo poslin išli patiti na škrili
i čekati sunce ka' će nas obajti
ticami ljubavi ke su nan zli krili ...
Eno ih! Mašimo! - da nas moru najti.

Volija bi titi', volija bi sniti
ciloga života, anđele moj lipi,
justa tvoja tepla, i u te roniti
nježno uzdišući dok val ne uskipi.

Ostalo će dojti ka' cviće procvita
samo za nas dvoje sve do kraja svita!


POETA sa školja

Ne samo što u tvojim pjesmama odzvanja šum vala, nego iz njegove pjene bijeli cvjetovi niču. Krasna mi je ova slika - na vriloj koprivi ruke nan gorile, o tome su lijepe riječi zazborile. Lijep pozdrav!

Les je napisao/la:Ne samo što u tvojim pjesmama odzvanja šum vala, nego iz njegove pjene bijeli cvjetovi niču. Krasna mi je ova slika - na vriloj koprivi ruke nan gorile, o tome su lijepe riječi zazborile. Lijep pozdrav!

PISMO MAJCI

Nek i moje pismo leti
u kraj meni tako znan
i nek pozdrav moj pridade
dragoj majci za rođendan.

Zadršća' će srce njeno
kada pismo primi mati,
čita' će ga i pri ton će
iz dna duše uzdisati.

A zatin će, tužna, sklopit
uplakane plave oči,
baš kad misec iznad školja
misečinu u san toči.

Sanjati će svoga sina
kog daleko vodi mašta,
al' ga neće prikoriti,
jer mati nan sve oprašta.

Nego će je kad ustane
opet pismo moje ganit
i na foj će bili tada
i još koja suza kanit.


POETA sa školja

Krasni, duboko proživljeni stihovi majci ostavljaju duboki utisak, osobito na Mother's Day. Lijepo i prigodno. Pozdrav!

ŠIBENIČE, RODNI GRADE

Već je mnogo godišć prošlo
da san tebe napustija,
da san tebe, rodni Grade,
u dno srca posadija.

Šibeniče, sudbe slavne,
moje srce stalno žudi
da ositin dane davne
kad me stavi ti na grudi.

Plakala je duša moja,
a i plače evo sada
kad se sitin onog jutra
na odlasku svojih jada.

Plakalo je tilo moje,
ali nije kraj to priče,
jer si vazda za me bija
dil mi duše, dil mi sriće.

Ja ću brzo dignit sidro,
Bog me dragi neka prati
i neka me, Šibeniče,
u teplo ti krilo vrati!


POETA sa školja

ONA

Na svitlu kandele ona se voltaje
s tilun ča mi sliči na sliku Gospinu;
ruku mi u ruci držat ne pristaje,
pa ki bi je moga molati tujinu!

Na svitlu kandele sve je ravno nami:
marete o' brodo i tres ocejana,
jerbo smo zajeno, jerbo smo mi sami
dokle s Neba na nas pada Božja mana.

Na svitlu kandele duša joj se smije
zbog lipote krasne ke smo vajik žedni;
suze radosnice jošće ne sakrije,
već mi pruža lice i poljubac medni.

Na svitlu kandele ona sklopi oči,
a o'nikle spasa i Božje pomoći!


POETA sa školja

ŽALO

Moj kaić 'sa kuri i na cilj već stiže,
rođena mi ženo, jedini moj cvite,
ljubav k tebi moja primiče se bliže,
a sa žala mašu o' borova kite.

Tote ću te sristi na prilipon žalu
okrenutu suncu, buri iza škine;
duša će nan bujat kaj pina na valu
kada se zaleti u kraj i u stine.

Na žalu ćeš cvitat, na žalu ćeš resti,
kitit se levandun, mladin lusmarinun;
s moren razgovarat, pletenice plesti,
opijat lipošću kajno rujnin vinun ...

Drago moje žalo, žalo sritni' snova,
tu se je rodila naša ljubav nova!


POETA sa školja

MOJA ZVIZDA

Tvoju kosu sanjan na obali školja
kako ti se mrsi s dolaskun meštrala;
krv mi se sva užge jerbo si najbolja
ka' me staneš ljubit kraj starog ferala.

Unda požar bisni, unda goru tila,
zamršena, kraj kuć neznanih ribara
di si dušu moju pismun zakitila;
kajno s neba da je, srce me ne vara!

Proletilo jutro, škurina se toči,
a kalebi gredu obajt svoja gnjizda;
i meni je pojti, al' me ništo koči -
to se moja zvizda sve pri' manun gizda!

Njezine su ruke traci repatice,
a tilo joj kajno perje golubice!


POETA sa školja