* JESENJI DAN *

Srijeda. Pravi jesenji dan. Kiša neumorno pere ulice moga grada. Vjetar otmjeno njiše krošnje obližnjih stabala. Magla, poput zastora, obavila je ovo prekrasno mjesto, mjesto mog djetinjstva, moje prve ljubavi, moje radosti i tuge… Miris stare dunje u susjedovom voćnjaku još uvijek je isti. Sjećanja mi naviru sa svih strana.

Eh, da mi se vratiti u ovaj kraj, umiti lice vodom iz hladnog potoka, odmoriti se u hladu stare lipe, ubrati sočne grozdove grožđa koje je moj otac zasadio nekad davno. Sve je isto kao i u moj glavi, ali je stvarnost potpuno drugačija. Nikog nema u blizini. Ne čuju se ni smijeh ni plač. Sama, kao stranac, hodam ulicama vlastitog grada. Pa, gdje su svi, gdje nestao onaj život čiji sam dio i ja bila? Gdje je moja ljuljačka, moja najdraža igračka, moje društvo?! Ptice, cvijeće, livade, poljane, rijeka, moje nebo?! Nema ih! Ovim mjestom sada gospodare nova lica, novi ljudi neobičnog imena. Ukrali su mi ono zbog čega je moja duša živjela, a srce igralo od radosti. Bez milosti uništili su moj dom i sve sa njim. A jedini svjedok njegovog postojanja jest ona dunja, al ni ona neće dugo. Drugi su joj već potpisali smrtnu presudu. Njezini plodovi čeznu za slobodom, za spasenjem. Ali je kasno. Kasno je za sve, jer ovdje više nema ničega što pripada meni, mojoj prošlosti. Teško mi je zbog svega što moje oči vide. Nema suza za isplaču bol koju osjećam. Teško je, ali ne smijem odustati.

Nova ulica se nastavlja pod mojim mokrim cipelama. Možda mi ona donese nešto bolje. Ali bolje od onog što sam ovdje proživjela ne može postojati. Zbogom, moja ljubavi. Moje suze će zauvijek ostati s tobom…