KOTURANJE

Sanjarev nemir I.

Pokušavam se razboljeti,
barem malo ali u tolikoj mjeri
da me nakratko
zatvore u neku bolnicu
gdje osoblja su pješčane figure,
koje ne donose objed,
a kreveti bez jastuka meki,
gdje za doručak jutro donaša maglu,
užinu trag sunca,
dan za ručak da poklanja kišu.
Da ima i drugih pacijenata,
bolesnih od življenja
ili ovisnih o njemu
( prisiljenih na odvikavanje)
I da među nama ne prave jaz
da nam lijekove guraju u usta
ko braći.
Pokušavam se razboljeti
u tolikoj mjeri da nakratko
proboravim u toj dalekoj
bolnici gdje prozori nemaju okna
zvukovi ispisani iz knjige rođenih
da sasvim neometano
uživam u tvojoj ljubavi
poezijo, jer druge ne mogu zavoljeti
iako, trud je bio prisutan
ovdje ondje, jest
ali drugi nisu bili pjesnici
poezijo, Patetična!
Pokušavam i ne ide mi od ruke,
a ne želim umrijeti!
Samo kratko najkraće ma i manje
da me se svaka zgoda okani
ne dotakne, samo dio trenutka da
provedem u samoj sebi
sa svojim glasom jer ga još ne čuh
da zapišem par sloga u sobi
koja bi se mogla zvati pročišćenje
na čijim bi zidovima ispisani visjeli
naši umovi naša djela naše snage.
Bjesnilo me zahvaća

Ja žudim za mirom
ko grešnik na samrtnoj postelji

Kako Vas razumijem, kako znam o cemu pricate...mir u dusi i stvaranje.Nakon mnogih godina trazenja i mucenja, ja to imam... I zelim da i vi i svi koji to traze nadu...jer nakon svega shvatila sam da je zapravo bilo vrlo jednostavno, samo treba prihvatiti da je za neke bogatstvo i sreca imati milione i palace, a za neke samo mir, olovka i papir ili kist i boje...jer umjetnicima ne treba puno osim da shvate i prihvate da to jesu...Bas me dirnula Vasa pjesma i natjerala na razmisljanje...Hvala, Blazenka

živimo u kući s četiri stolice
televizorom bez daljinskog
tuđom telefonskom linijom
i dva razmrvljena mobitela

i do jučer nismo imali za kruh
jeli smo jedni druge očima
i hranili se pomišlju nada
nepresušiv je vreo izvor optjecanja

nipošto se nismo htjeli pomiriti
s dogmom nepopravljivost
i nitko ne zna otkud danas imamo
i nitko ne pita otkud

i sve je samo danas
sutra će biti ono staro isto

Krasnim ste riječima zagrabili duboko ispod kože, tamo gdje se skrivaju nemiri, tamo gdje se znade osjetiti bol – prigušena i jasna. Podarili ste joj glas, pronašli iskru u tjeskobi, pa sada u vašim pjesmama blista, duboka, iskrena i čista…
Lijep pozdrav!
Les

Poput tebe
mnogi, odlaze bez
pozdrava
i mnogi baš kao ja,
bježe.
Danas nisam napisala pjesmu
ali sam mislila često o nama
, ručala sam ništa i pila svega,
Tamo negdje iza podneva
sunce je rezimiralo dugotrajni
sjaj, lako je bilo odlučiti izaći,
posjesti međunožje na sic
prljave đonove na pedale
ispucanim dlanovima obgrliti
ručke, valjkastu zamjenu za tebe.
Ne, slični niste
ali lako je bilo ugurati papir u
torbu, olovku i pobjeći iz zidova
trebaš ih vidjeti, boje su pozadine
bijelog lista ovog wordovog
dokumenta, a sjena im je u sumrak
poput mog zaljubljenog pogleda -
ne sugeriraju ništa i tamni su.
Trebaš se nasmijati mojim novim
diletantskim slikama, pastelom
ispisanih stihova po bokovima
ormara iza kojeg se skrivam ako
spavam. i policu knjiga koje nitko
ne bi poželio uzeti u ruke, znam
ih napamet.
Zar bog sam?, rekao bi faust
sav uzbuđen
Ti nisi ni čovjek, fauste doktore.
Nisi ni doktor, otac ti je možda bio.
Ima jedna dobra stvar koju bi
trebalo poslušati udvoje, ima
jedan krevet, iz djetinjstva
koji asocira na nj, peče svaki put
kad legnem pomiso na plač, iako
ima još mjesta za dvije noge
glavu, ispraznu želju za ničim
jer jedini je san zaspati na ramenu
jednog tebe kog mijenjaju ručke
Danas, kad je sve tako kristalno
jasno da je sve otišlo u p…čupam
obrve ali ubodem u oko, krvari
Svejedno, vozim ususret potoku,
najprije onom koji zna teći i tok
mu se valja duž ceste s koje se
skreće u dvorište bolnice, gdje
masa juri u posjete masovno
otkuda će od isteka vremena
masovno pobjeći,
obilaznim putem do bijele ograde
prastare policijske akademije,
staze natrpane lišćem i lavežom
pasa,
a zatim i drugom čija tekućina
polako isparava u zrak koji ju
grabi, sve stoji na mjestu, kao
izrezano iz albuma crno bijelih
slika: most vodi u šumu.
Prođem par puta stazom,
gore, do kraja i natrag
pa izaberem klupu do koje je čak
i stol, ali da vlažniji ne može biti
i blato rastvara udove da mi
noge umiju lakše propasti u tlo,
biljke počinju iskakati bez svog
korijenja, smijem li ja bez glave?
Moram sjesti, što drugo sad ako
sam već blizu ostvarenja namjere,
vadim sve iz torbe i sjedam na nju
u redu je ponekad brinuti se za
zdravlje, ma što ja to pričam
…koga briga…
Reduciram prvu rečenicu,
analiziram na sitne komadiće,
ubacujem pridjeve, metafore i
hiperbole,
ljudi svoju nazočnost ne žele
pomaknuti na stranu, briga ih
što smetaju
za jedan savršen kraj
odlučim joj oduzeti život, a njemu
pripisati osobinu bjegunca bez
razloga i osjećaja za krivnju.
Zažmirila je,
ishlapjela bez riječi.

Polomljeni prsti prodiru kroz čelo
metala ljudske nemoći,
prebrz za Mene, da.
Futuristički nepromišljen ili ne,
gotovo raskrinkanih riječi
jezika astralnog, zašto bi Me to bunilo?
Ili Mi dosađivalo?
Prostro si plašt pliša
po gornjem dijelu mog tijela,
zaboravio da sam…
Stroj za bespomoć,
smrdljivi ugrušak stvaranja
maske nadraženosti
usputniku i roniocu
u prašini, silazak na
koljena umjetnoj božici.
Prebrz za Mene, da.
Navlaženi blokovi, sitna vrućina,
vrhunac divljaštva
tog Dana, Dana prosvjeda, dana tebe.
Lako zaboravim na sve, sakrijem se u vatri
pepeljastog pudera. Bez mog svemira ne mogu,
ne zaboravi da sam dijete
u plišanoj majici.

(da između tebe i Lako dodamo I mene?)