RACIONALNA HRVATSKA PJESNIČKA RIJEČ U KANADI

Pjesme za veselo umiranje
Đuro Palaić
Zagreb, ITG d..o.o., Zagreb, 2005.



U nakladi malo poznatog zagrebačkog izdavača ITG d.o.o., što je samo po sebi signum temporis, objavljena je zbirka stihova Đure Palaića, hrvatskog pjesnika koji živi u kanadskom dijelu našega etničkog rasuća, odnosno iseljeništva (grčki dijaspora, lat. emigracija, hebr. galut). U konkretnom slučaju ne radi se samo o pjesniku, već i o pripadniku skupine iz rasuća koju nazivamo popularnom sintagmom «odljev mozgova». Ovaj dio dijaspore duboko pogađa nacionalnu budućnost, jer je riječ o znanstvenoj eliti, a u zemlji koja ima ograničen i nedostatan broj znanstvenika odlazak etabliranih, mladih i perspektivnih ljudi sa cjelovito završenim studijem, ravan je tragediji. Primjer je i dr. Palaić. Umjesto u Domovini, moramo kazati da se gospodin prof. dr. Đuro Palaić afirmirao kao znanstvenik i sveučilišni profesor u tuđoj zemlji. Domovinu je napustio kao ekonomsko-politički emigrant, s doktoratom znanosti Medicinskog fakulteta Univerziteta u Zagrebu. On je svojim rođenjem dvostruko uronjen u rasuće: kao Hrvat rođen u hrvatskome prostoru koji je 1918. odvojen od matice zemlje s kojom čini jedinstvenu etnografsku i etničku cjelinu, odnosno srpskome dijelu Srijema, i kao hrvatski iseljenik u Americi. Sâm u svojem curiculum vitae piše: «Rođen sam u Rumi, srcu Srijema, 24. srpnja 1937. Tamo sam završio gimnaziju, po prvi put se zaljubio, ljubio i napisao svoju prvu pjesmu. Zbog komunizma napustio sam svoj seljački dom i postao liječnik. Medicinu sam studirao u Zagrebu od 1956. do 1962. (redovan i marljiv student, op. Đ.V.). Poslije toga bavio sam se znanstvenim radom iz područja neurofarmakologije te doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu 1965. Iste godina pošao sam u svijet, trbuhom za kruhom, kako su to činili mladi ljudi koji nisu vidjeli svoju budućnost u komunističkoj Jugoslaviji».
Skrasio se u Kanadi, u gradu Montrealu. Ondje je radio kao sveučilišni profesor na Medicinskom fakultetu, Universite de Montreal, te kao liječnik. A da su bila sretnija vremena sve se to trebalo odvijati u Zagrebu. «Neka od mojih znanstvenih otkrića - produžava dr. Palaić - ostala su do danas prepoznata i primijenjena u liječenju visokog tlaka».
U tuđoj jezičnoj sredini, u kojoj mu hrvatski jezik nije bio potreban, u sredini s disperzirano nastanjenim sunarodnjacima koji su, osim toga, politički atomizirani i prostorno arhipelagizirani, Palaić pokušava živjeti kao hrvatski intelektualac i pomiriti u sebi nekoliko ambicija. Radi kao sveučilišni profesor, kao znanstvenik i liječnik, ostajući vezan uz struku. Paralelno s velikim obvezama struke, nalazi vremena za još nekoliko djelatnosti. To su, u prvom redu, politički rad unutar iseljeničke hrvatske zajednice u Kanadi (HSS), pisanje stihova na hrvatskome jeziku te, kao posljednje, proučavanje vina i, dakako, uživanje u njemu. Palaić to naziva «pasijom» i kaže: «Pored poezije moja najveća pasija je vino. Sa suprugom Verom obišao sam sve vinorodne krajeve svijeta. Spoznao sam zaistinu, gdje u svijetu ima vinograda, tamo ima i Hrvata. Mi smo vinski narod». Vjerojatno je ovom oduševljenju doprinijela i Fruška gora iz rodnoga mu Srijema, sa svojim vinogradima i dobrim vinima.
U ruci držim dvije zbirke stihova. Prva je Palaićeva knjiga pjesama, objavljena 2005. u Zagrebu, pod naslovom «Pjesma za veselo umiranje», a druga je zbornik pjesničkog stvaralaštva američkih Hrvata, objavljen 2007. u New Yorku, pod naslovom «Da uzmognemo očuvati jezik pradjedova. Uz šestu večer hrvatske iseljeničke lirike, Montreal, Canada 2006.»
U Zborniku koji je uredio poznati hrvatski pjesnik, povjesničar umjetnosti i javni djelatnik, Igor Zidić, zastupljen je svojim pjesmama i dr. Palaić. Gospodin Zidić napisao je kraći prikaz života i pjesničkog rada svakoga od uvrštenih autora. Za Palaića kaže da je počeo pisati «ne u grješnim i ludim godinama mladosti kad mnogi propjevaju i – zamuknu, nego u lijepo i zrelo doba kad mnogi već i zaborave da su nekoć znali pisati» Palaić, međutim, u citiranom odlomku svoga životopisa naglašava da je prvu pjesmu napisao kao gimnazijalac, dok u pogovoru zbirci «Pjesma za veselo umiranje» ističe da je «zadnjih dvadeset godina publicirao pjesme u tisku u domovini i dijaspori». Dakle, imamo tri različite obavijesti. Očito se radi o razdvajanju činjenice pisanja pjesama, od čina njihova objavljivanja u novinama, publikacijama i knjizi.

Palaićevu zbirku uredio je 2005. bard hrvatske književnosti, Zlatko Tomičić, sasvim sigurno najpoznatiji pjesnik u hrvatskom rasuću, jer je ondje njegova čuvena pjesma «Hrvatska ljubavi moja» bila cijenjena kao «druga hrvatska himna». On je Palaićevu pjesničku pojavu stavio u kontekst srijemskog ogranka hrvatske književnosti, spomenuvši imenom Julija Benešića (1883.-1916.), Vladislava Kušana (2904.-1985.), Slavka Mađera (1922.-1946.), Mirslava Mađera (1930.), Đuku Lončarevića (2930.) i manje poznatog Marijana Mikolševića-Šolju (1930.), autora kraćeg romana «Gori lampa nasrid Vinkovaca». Naravno, mogao je spomenuti i nekoliko drugih imena, među kojima, svakako, Jasnu Melvinger iz Petrovaradaina, danas, bez sumnje, najveću srijemsku, ali i jednu od velikih hrvatskih pjesnikinja.
Tomičić je predgovoru Palaićevoj knjizi dao naslov «Poljubi prag naše kuće, majko!». Ovaj tekst, zbog imena koje ga ne napisalo, zaslužuje posebnu pažnju. Riječ je više o pjesmi u prozi, nego o strogoj književnoj kritici.
Tomičić se o Palaićevim stihovima izrazio vrlo ushićeno: «Uživao sam ovih dana čitajući zbirku Đurinu. U njegovim pjesmama otkrio sam usne izvan vremena i svijeta, vidio šume vampira i ludih vila. Svuda se čuo njegov čisti glas: bila je to bijela violina na njegovom bijelom brodu koji brodi Savom i Dunavom posred Srijema. On otkriva kako je nečista voda bitka, no svuda se ipak širi miris jasmina, lipa i suza. Vidi kako je njegov put pjesnika neznan, zao i lud i ne zna je li taj put uopće nekuda vodi ili ne? Možda su to same utvare u magli? Vuče ga bezdan sudbine, no njegov um misli uvijek svježu misao na slobodu. Stoga on diže u zrak svoju čašu prkosa, kao i svaki pravi hrvatski pjesnik». Nakon ovako poetski sročenog uvoda slijedi tvrdnja koja stvari spušta na zemlju: «U njegovom životu su glavni vino i ljubav». Pod ljubavlju ovdje se misli na onu prema ženi. Dakle, poezija nije na prvome mjestu! Ona bi došla negdje na treće mjesto i bila bi, očito, u funkciji prvih dviju ljubavi. A to je za poeziju hendikep. Za izvornog pjesnika ona je na prvome mjestu. Međutim, Palaić umjesto uzvišenog pojma «ljubav» korist pojam «pasija» i daje drugačiji raspored od Tomičićevoga: «Pored poezije moja najveća pasija je vino».
Zanimljiva je potreba Đure Palaića da zbirci napiše «Proslov». Autori, obično, to ne rade, jer čitatelju nije bitno znati motive i uvjete nastanka pjesama, već njihovi estetski dosezi i predmetno-tematsko opredjeljenje. Palaičevo slovo otkriva nekoliko sekundarnih činjenica: uvjete u kojima autor živi, odnos pjesnika prema poetskim uradcima, te odgovornost Z. Tomičiča koji se prihvatio posla uređivanja zbirke. «Ove pjesme nastale su, - piše Đ. Palaić – bez reda i svrhe, u predahu tragedije običnog života, trivijalnog i nepoštednog. Onda, kada je bilo slobodnog vremena, a toga je bilo najmanje u rasponu brzog i divljeg života u tuđini. (…) Zapisane su na brzinu i ostavljene razbacane u metežu svakodnevnog nereda čekale su bolja vremena, zrelije doba. Svejedno, uz puno hrabrosti i malo glupe tvrdoglavosti, evo ih da budu javno zaboravljene».
Piscu ovih redaka, jer nema osobnih relacija prema pjesniku, ostaje nezahvalan posao, biti «nesmiljen», što znači objektivan u ocjeni ponuđenih stihova. S navedenim se proslovom ne slažem. Prvo, zbog toga što me kao čitatelja zanimaju isključivo pjesme, a ne njihova sociopolitička, socioekonomska, sociopsihološka i ina pozadina. Drugo, iz citiranih riječi ispada da se autor opravdava i unaprijed priznaje neuspjeh svojih stihova. Stihovi su kao djeca. Njih se voli unatoč svemu.
Slijedeće što pisca ovih redaka smeta u knjizi «Pjesma za veselo umiranje», je faksimil pjesme koju je autoru napisala kći Suzana za pedeseti rođendan. Taj faksimil ima strogo osobno i obiteljsko značenje, ali nikakve poveznice nema sa stihovima u knjizi. Osim toga, «bode u oči» što je napisan na engleskom jeziku, bez obzira na nježnost koju sadrži, što znači da djeca našega autora i istaknutog hrvatskog državotvornog intelektualca s ocem komuniciraju jezikom zemlje njihove stvarne Domovine. Kod mnogih naših uglednih, istaknutih i časnih iseljenika može se susresti ista tužna činjenica, da im djeca ne znaju jezik zemlje koju njihovi očevi cijene, smatraju rodnom i u čiju su dobrobit utkali sve svoje plemenite želje. U ovoj primjedbi nema prijekora, jer je život na Zapadu prebrz, «vrijeme je novac», a inkulturacija, odnosno jednakopravnost se svodi na asimilaciju (melting pot). Roditelji imaju, juridički i politički gledano, pravo da im djeca uče materinski jezik, povijest i kulturu naroda iz kojega su potekla, ali svakodnevne životne obveze, ono što se u frazi naziva, de facto, potire što omogućava «de iure». Iskreno govoreći, cijena koju plaćaju naši iseljenici kako bi ostvarili jednakopravnost, rijetko dovodi do jednakovrijednosti. Na prvome su mjesto pripadnici bijele anglosaksonske protestantske skupine.
Dobronamjerni Zlatko Tomičić u Palaićevoj poeziji stavlja naglasak na dio koji ima vinsko ishodište, te na pjesme nastale pod utjecajem zbivanja u Hrvatskoj tijekom Obrambenog rata (1991.-1995.) Za prve kaže: «Veliki je naš pjesnik iz Rume vinoljubac … slavi dobrotu vina i putuje svuda po svijetu da nađe najbolje vrste vina.» Dakle, po njemu Palaićevo se pjesništvo treba svrstati i anakreontsku liriku.
Igor Zidić je nešto određeniji. «U najboljim svojim stihovima Palaić je egzistencijalan, esencijalan, domovinski, ljubavni; hedonist, humanist; čovjek zemlje, snažnog bila. U njemu kuca srijemsko srce (nije jasno značenje ove regionalne određenosti, op. Đ.V.), u njemu vriju fruškogorska vina, u njemu se glasaju seljački preci, ali on je i naobražen i načitan intelektualac, u njemu živi strast za putovanjem, uzbuđenjima – što ih može proizvesti pogled na čašu predvečernjeg burgundca ili opojni profumo di donna.»
Pisac ovih redaka ne slaže se s vinskim određenjem Palaićeve poezije. Što to znači? Je li Palaić pjesnik – enolog, ili enolog – pjesnik? Smije li se ljubav prema vinu povezati s pijanstvom? Tada bi se radilo o pjesniku – pijancu, što nije uvredljivo, jer naš najveći pjesnik Tin Ujević, sasvim je sigurno bio i veliki pijanac, kao što su to i mnogi drugi. Tu bi trebao pravorijek kazati autor stihova osobno. Mišljenja smo da je Palaić višeslojni hrvatski izvandomovinski pjesnik sa snažnim egzistencijalnim, esencijalnim, rodoljubnim i hedonističkim varijacijama. U knjigu «Pjesma za veselo umiranje» sve su ove varijacije «ugurane», premda se sudaraju na predmetno-tematskoj razini, što je velika zamjerka i pjesniku i priređivaču zbirke. Ispod naslova koji upućuje na anakreontsku liriku, ne mogu stajati pjesme o stradanju Vukovara i ratnim patnjama. Trebalo je umjesto predmetno-tematski disperzirane zbirke, objaviti dvije, ili više njih, obimom manjih, ali tematski zaokruženih zbirki.

Đuro Palaić se treba promatrati ponajprije kao pjesnik, a potom kao izvandomovinski pjesnik, premda je i takva percepcija moguća. Što znači izvandomovinski pjesnik? S poetske točke ništa. Znači mnogo kada je riječ o predmetno-tematskom određenju stihova. Upravo na to mislimo ocjenjujući Palaićeve pjesničke uratke.
Zbirka «Pjesma za veselo umiranje», kao što rekosmo, raznorodna je. To se čita i u naslovima tematskih cjelina: «Ljubav», «Neistražene staze», «More», «Vino», «Nešto za nikoga, za nikada», «Pjesma za veselo umiranje», «Mlada žena u bijelom», «Sutra je opet drugo sutra», «Zdravo Marijo, milosti puna», «Sunset Boulevard», «Ranjena grlica», «Djetinjstvo u Srijemu», «Mignardises», «Ratne elegije», uz Tomičićev i autorov uvodni tekst.
Veći dio Palaićevih stihova pripada postmodernom poetskom iskazu. Akcent je na tijeku svijesti, na asocijativnosti pojmova i semantema koji teku, nesputani zarezima, veznicima i pomoćnim glagolima, stvarajući neobičan ritam, gotovo marš. Pri tome pojmovi, odnosno riječi žive jezični, ali i poetski život. Pjesnik ih stavlja u niz, u kojem su upućene jedna na drugu. Ukoliko je stih višesložan, odnosno, ukoliko se sastoji od više pojmova, kao misaona cjelina nosi vlastiti sadržaj i vlastitu poruku. Ono što tako poslagane pojmove i semanteme čini pjesmom jest nova, njihova međuzavisnost i ulančanost, odnosno logična povezanost na predmetno-tematskoj razini, u nakani da se pretvore u psihološki iskaz, ritam, jezičnu raznovrsnost… To može biti sentenca, iskaz, uzvik, poruka, ali prije svega autorov tijek svijesti, prepun asocijacija i slika. Primjer je pjesma «Opsjednut» koja naslovom otkriva psihološku, dakle emocionalnu, odnosno osjećajnu činjenicu.

Opsjednut vjetrom, zaljubljen
Mariš nemare
Grebeš žitak
Ožiljak grub

Opsjednut, ganut
mrakom strasti
Gubiš, nestaješ
Nevino lud

Mekana, nježna koža
Kao razlivena
Udovi poželjno opušteni
Želja bezumna, vruća

Tren uzbuđenja
Zaborav svijest
I brzo se gasi.

Svaki stih u ovoj pjesmi, ukoliko ga izdvojimo, živi kao samosvojni entitet, neki čak kao poetske minijature. Poput haiku-poezije, s time što haiku ima druga ograničenja. Činimo intervenciju u cjelinu, kako bi dokazali rečeno:

Opsjednut vjetrom,
Zaljubljen
Ili
Mekana, nježna koža
Kosa razlivena

Navodimo primjere sentencioznosti pojedinih Palaićevih stihova:

Sreća je tamo, gdje je nađeš

Iz pjesme «Grebanje»

Neka ga pakao smlavi
U vatreni prah

Iz pjesme «Bludne želje»

Volim što mi daš

Iz pjesme «Sebra».

Pomirio sam se s nemirom
Kaos je pustinja mojih misli

Iz pjesme «Sahnem»

Amebe i ljudi idu po istom putu mrava lutalica

Iz pjesme «Lutanje».

Bolje se živi i trpi
Ako nitko ništa ne pita
Iz pjesme «U nedoumici»

Ovakav ustroj Palaićevih pjesama nije poezija u elitarnom smislu te riječi, već poetizirana proza, ritmizirana proza, a ponekad i poezija u prozi.
Na predmetno-tematskoj razini Palaić u većem dijelu zbirke, polazi od filozofsko-pjesničkog postulata koji možemo izraziti čuvenom Herklitom izrekom «Pantha rei» - Sve teče, koju je naš Petar Preradović pretočio u stih «Na ovom svijetu vječna samo mjena jest».
Kako u Palaićevom pjesničkom obzoru nema Boga, ovakav stav može prerasti u dominaciju relativizma. Primjer je pjesma po kojoj je cijela knjiga dobila ime:


Ako ga rak ne pojede
Umrijet će od umornog srca
Ili bolesne jetre
Ili zaspalog bubrega
(…)

Dogodit će se jednom.

U ciklusu «Djetinjstvo u Srijemu» Palaić je liričniji no inače. Uspomene na taj dio života izazivaju snažne osjećaje i intelektualistički relativizam i superiornost ne mogu ispuniti njihov doseg.

JADIKOVKA ZA STARIM SATOM

Plač za starim satom
Što godinama gurao je vrijeme
U nepovrat
Tamo na zidu
Iznad peći
---------------------------------------
Sada bačen u smeću leži
Za njega ne mari nitko
Čeka da bude zdrobljen
Zajedno s pričom svojom.

Pjevanje o satu zasigurno ima šagalovsku nakanu ukazati na prolaznost vremena. Nalazimo ga i u pjesmi «Žvrk i stari sat». Hoteći vidjeti u Palaiću eminentnog iseljeničkog, izvandomovinskog pjesnika, iznenadili smo se malim brojem pjesama posvećenih zavičaju. Pjesma «Drumovi» donekle pokriva ovo područje. Navodimo drugi dio pjesme:

Za stolom
Naše sreće
Tri roda istog imena
Djed na čelu
Baka na desno
Otac i mati na lijevo
Do njega
Mi ostali na svojim mjestima
Sigurni gdje pripadamo
Kamo idemo
Što želimo
Vladari udesa svog.

S ovom je, na predmetno-tematskoj razini, kompatibilna snažna pjesma
«Dan kada sam laštio cipele», koja se ne nalazi u zbirci, već u navedenom Zborniku. Prvi dio pjesme glasi:

Sve moje cipele su crne
Obmanute laštilom poroka i zla
Sjaj noći
Na drugom kraju svijeta
Trud bez nagrade.

Laštilo hlapi
Cipele žive svoj crni vijek

Na simboličkoj razini cipele ukazuju na težnje za boljim životom, socijalnom promocijom, uspjehom. Sjajne cipele koje su seoska djeca gledala na gospodskim nogama. Bitna im je oznaka laštilo, sjaj, glamur. Pjesnik efektno to laštilo shvaća kao obmanu, kao porok i zlo. Kao sjaj noći. Ukoliko je lirski subjekt koji je ovdje skriven iza cipela i laštila, doista autor pjesme, tada biva jasan, razumljiv i logičan stih «Trud bez nagrade». Povezujući naveden stih s posljednjim u pjesmi «Drumovi»: «Vladari udesa svog» dobivamo iseljeničkog pjesnika, bez iseljeničke patetike, pasatizma i očaja. Sam odabravši svoj put, pjesnik ne proklinje, ne optužuje. Ipak, sumorno zvuči stih «Trud bez nagrade». Ali, Palaić nije sentimentalist. Kao liječnik vezan je čvrsto za tlo. U tom kontekstu razumijemo stihove:

Žalost je skrivena
U svakoj stvari koja prolazi
Kao godišnja doba
Kao smijeh i plač
Kao život i smrt.
Iz pjesme «XXX»

Nakon gore navedene pjesme slijedi pjesma u dvostihu,
po nama u logičnom slijedu.

Mirnoća, ljepota malih kuća
Roxboro, Quebec

U ciklusu «Ratne elegije» Palaić mijenja optiku i poetiku. Tomičić s pravom piše o tom ciklusu: «Njegove pjesme o ratu su apokaliptične. Vidi hrvatskog gardistu bez glave. Mirišemo kroz te stihove puste vukovarske sokake, vjetar koji puše kroz prazninu. Tragedija Vukovara čuje se kroz cvrkut besmisla. Čeka se jedino dolazak neba. Priželjkuju se ljiljani bijele slobode. Ćuti se tamjan umrlog Krista. Palaićeve slike su često nadrealističke i groteskne kao na krajolicima podravskih naivaca, Krste Hegedušića i ostalih hlebinskih naivaca.»
Nestaje tijek svijesti. Stihovi su povezani. Javljaju se veznici i pomoćni glagoli. Elegije govore svojim snažnim iskazom. Pjesme svjedoče. Uspješan američki liječnik i intelektualac što pije i poznaje najbolja vina na svijetu, što je obišao cijeli planet i koji se odmara u luksuznim ljetovalištima, našao se pred apokaliptičnom slikom razorenog Vukovara.
Ciklus «Ratne elegije» zaslužio je objavljivanje u zasebnoj pjesničkoj zbirci. Navodimo antologijsku pjesmu «Tragače» (u nekim krajevima Hrvatske kažu «tačke», «traglje» i sl.).

Tragače cvile
nose mrtvog vojnika.
Žene zazivaju Boga
koji kao da ne čuje.
I svjetlo u granju
slavi kasnu jesen.
Dječak s pticom u kavezu
sjedi i gleda
negdje u nedogled praznine.
Mati kuka
hoće li buka nestati.
A istina ostaje
nespoznata, sama.

Đuro Palaić «iskače» iz stereotipa iseljeničkog pjesnika, što je očajan, ogorčen i napušten u tuđini, s Domovinom kao svjetlom i smislom života u ranjenom srcu. Čovjek raspolovljen u svijetu koji nije njegov, u kojem je ostao nerealiziran kao književnik, a ugrožen kao nacionalno svjesna osoba. Palaić je, očito, pronašao sklad u obitelji i sklad na radnome mjestu, jer mu je omogućeno realizirati svoje intelektualne potencijale, sklad s novom Domovinom koja mu nije ugrozila ljudska i građanska prava. A rodna Domovina je davno izgubljena. Zapravo, gdje je Palaićeva Domovina? Je li to Srbija u kojoj kao manjinac-Hrvat nije mogao živjeti puninu svoga nacionalnog bića, je li to Hrvatska u kojoj mu je ideologija bratstva-jedinstva gušila tu puninu, a komunistički ustroj sputavao stručni i intelektualni napredak bez podređivanja ideologiji? Da! Kanada je ta sretna obala na koju je pristao kao svjestan, formiran i obrazovan čovjek. Dakle i Domovina! Sve što mu je trebalo, ta mu je zemlja pružila. A rodni krajolik, uspomene na djetinjstvo, jezik, emocije… sačuvao je u srcu i pretakao u stihove, kada je za njih postojalo raspoloženje i slobodno vrijeme. To stanje, taj sklop činjenica otkriva Palaićevo pjesništvo i kao takvo, ono je na predmetno-tematskoj razini vrijedan doprinos suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Đuro Vidmarović